Koliko ste puta samo gledali u nekom filmu romantičnu scenu trčanja ili ljubljenja po kiši…I baš sve idilično izgleda dok dvoje lijepih mladih ljudi šeće po pljusku, zaljubljeni su, ne smeta im vlaga, ne živcira ih mokra odjeća, ni dodir kapljica na koži, a svoju šetnju pamtit će kao poseban romantični dar….Štoviše, jedno od njh obožava miris kiše koji se, navodno, uvuče u nosnice zaljubljenog para….Da, da, da, tako to izgleda u filmovima. A sad, dosta o fikciji. Prebacimo se u stvarnost kako bismo otkrili što uistinu predstavlja taj miris kiše I kako utječe na nas (ne, nije onako kao u filmovima).
Naime, skupina znanstvenika s MIT-a odlučila je analizirati miris kiše. Cilj njihovog istraživanja nije bio tek da si ubiju višak vremena, nego kao posljedica istraživanja prisutnosti čestica u zraku, odnosno zagađenja zraka koji udišemo.
Miris kiše ( petrichor- ima I službeni naziv) je kombinacija nekoliko mirisa, od kojih su tri dominantna; alkohol geozmin koji nastaje djelovanjem bakterija u tlu i daje mu karakterističan miris, žuto ulje koje proizvode biljke i ozon, čija molekula sadrži tri atoma kisika, a nastaje kao posljedica snažnih električnih pražnjenja munja u atmosferi. Točan način kako petrichor nastaje, znanstvenici su odgonetnuli promatrajući 250 puta usporene snimke kapljica koje su puštali da padaju na 28 različitih vrsta tla. U trenutku kad kapljica vode udari o tlo i nastane sićušna lokvica, uslijed udara u njoj nastaju ljudskom oku nevidljivi mjehurići zraka. U te mjehuriće se potom nakupljaju mikronske čestice s tla oslobođene udarom kapi kiše o tlo, a intenzitet ovisi o tri faktora; poroznosti tla, njegovoj vlažnosti i silini udara kapi kiše o tlo.
Dakle, iako na prvi pogled djeluje romantično, kada idući puta pomirišete kišu, pokušajte razmisliti o tome koliko ste zapravo zagađenja unjeli u sebe. Tužno, ali bolje je znati, zar ne?